15. ožujka održao se krasnoslovni maraton Judita opet govori na kojem su se natjecali učenici srednjih škola. Na poticaj jednog od svojih učenika Škola suvremenog plesa Ane Maletić organizirala je ovaj maraton i time obilježila 500. godišnjicu smrti Marka Marulića, Oca Hrvatske Književnosti.
Leon Koret, učenik 4. f razreda, pod mentorstvom prof. Bernardice Škrlac, naučio je krasnosloviti sljedeće stihove iz četvrtog libra Marulićeve Judite.

Hiža svetinj tvo(j)ih vavik sveta da je

i u narodih svih da te svak poznaje.

Svak te spovidaje, reče: “Ovo je Bog

koga vlast svuda je i ki (j)e sam svemog.”

Takoj se ona pomog svetimi molbami,

prostrav kolina nog, dviže gori rami.

I sašad skalami, Abru svoju dozva

ka, jer pod svitami spaše, jedva se ozva.

Ona ju ne psova da reče: “Opravi se

i pojti van krova sa mnom sad spravi se.”

Toj rekši, izvi se iz vriće i vodom

po puti umi se i namaza vonjom.

Splete glavu kosom, vitice postavi

kontuš s urehom svom vazam na se stavi.

S ošvom ruke spravi, uši s ušerezmi,

na nogah napravi čizmice s podvezmi.

S urehami tezmi, ča mi (j)e viditi,

dostojna bi s knezmi na sagu siditi.

I jošće hoditi na pir s kraljicami

i čtovana biti meu banicami.

Zlatimi žicami sjahu se poplitci,

a trepetljicami zvonjahu uvitci.

Stahu zlati cvitci po svioni sviti,

razlici, ne ritci po skutih pirliti.

Svitlo čarljeniti ja rubin na parstih,

cafir se modriti, bilit na rukavih

biser i na bustih, i sve od zlatih plas

sjati se na bedrih prehitro kovan pas.

Velik urehe glas da liposti veći,

ka biše kako klas iz trave resteći,

al kami, ki steći u zlato, zlatu da,

izvarsno svitleći da zlato većma sja.

Tako t’ ona prida uresi krasosti

poveće ner pri(j)a od njeje liposti.

I to ne bi dosti, kako pismo pravi,

Bog njeje svitlosti uljudstva pristavi.

Jer te take spravi ne bihu od bludi,

da svete ljubavi i pravdenih ćudi.

Zato joj posudi da tko ju ugleda,

svak joj se počudi i za njom pogleda.

Poni kad se z(g)leda spravna jur kako pir,

pripravi obeda: kruh, uli, pargu, sir.

I vinca malo mir u miščić, pak zamak

u dvanjkah vas taj žir, Abri bi naramak.

Toj ti na ramo ustak, Abra prida stupi

i Judit nju potak, za njom ti postupi.

Kada jur nastupi na gradne zaklopi,

zastaše u skupi Ozi(j)u sa popi.

Vratar vrat odklop(i), svi se ustupiše:

one steruć stopi, naprid postupiše.

Tad se usčudiše svi, vidiv Juditu,

toko lipa biše i u takovu svitu.