KANIŽAJADA LIMAČIJADA
Naši učenici Leon Koret (2.f) i Nikola Lozina (1.f) osvojili su 2. i 3. mjesto na Natječaju Kanižajada Limačijada u organizaciji Hrvatske udruge školskih knjižničara. Sve pristigle radove učenika ocjenjivao je žiri u kojem su bili istaknuti književnici Julijana Matanović, Božidar Prosenjak i predsjednica udruge knjižničara Goranka Braim Vlahović. Više o svemu može se pročitati ovdje.
Čestitamo našim učenicima i mentorima na izvrsnom uspjehu!
U nastavku pročitajte nagrađene radove naših učenika.
Jesenje sunce
Kad oktobarsko sunce zasja Maksimirskom ulicom,
To najljepše je jesenje sunce…
Jutro je, Zagreb se budi iz ljetnog sna,
a jesen dolazi.
Sedmica, petica, dvanaestica,
prkosno plovi tračnicama svojim
te žurno žuri Maksimirskom ulicom.
Zvukovi sve su jači i jači…
Tramvaji sve su brži i brži…
Dok Zagreb se budi i budi…
Nedjeljno jutro već davno stupilo je na snagu
da naglasi ovu gradsku galamu.
Dolac okupio je svoje ljude,
kavane već odavno su pune.
Trgom juriše tramvaji i ljudi
jesen dolazi da presudi,
a Zagreb se budi i budi.
To isto jesenje sunce
zasja kroz osamljene krošnje stabala.
Podne je!
Zagrebom pročuju se zvona katedrale
te udarnički krikne Grički top.
Tramvaji sve su sporiji i sporiji,
Sve su praznije ulice.
Muk i tišina zavladali su gradom,
jer ljudi okupljeni su za nedjeljnim stolom.
Zagreb se probudio!
To je sada pravi gradski žamor.
Ulice ponovno su pune,
a tramvaji opet su žurni.
Leon Koret, 2. f
Sreća zadnjega dana
Kao svakoga jutra kroz prozor su u sobu uskočile sunčane zrake i obasjale jedan krevet zajednu osobu, jedan mali okrugli stol ispod kojeg je stajala jedna stolica. Čim su mu zrake svjetlosti pogodile kapke, Tihomir Horvat polako je otvorio oči. Kao svakoga dana stari se gospodin Horvat uspravio, izašao iz kreveta, uzeo u svoju desnu ruku štap i došepao do maloga okruglog stola. Kad je došao do njega, podigao je
sliku troje ljudi – gospodina i gospođe u njihovim tridesetim godinama i između njih njihovog malog djeteta. Spustio je sliku na stol i duboko uzdahnuo prije nego što se vratio dnevnoj rutini sjedenja i spavanja.
Toga je dana po prvi put nakon dugo vremena dobio želju da iziđe iz svoje male sobe, u svom malom stanu i ponovno vidi što se događa u svijetu. Odjenuo je svoj stari tamnozeleni kaput, obuo svoje crne cipele i izašao. Sporo je šepao ulicama i parkovima Zagreba očima prolazeći preko svakoga stabla, oblaka i kamena, svake sretne obitelji, svake raspjevane ptice i svakog radosnog djeteta. Vidjevši ljepotu oko sebe, sjeo je na
jednu od klupa. Nasmiješio se po prvi put nakon dugo vremena i zatvorio oči.
Nikola Lozina, 1. f